Scenes from a memory
Beyond this life
20.08.2008.
...
Eto nisam dugo ništa napisao, ima puno razloga za to, al eto, previše sam zauzet nekim stvarima (teško za povjerovat kad nisam sedmicu dana skoro iz kuće izašo)..
Pa eto, šta se desilo, prošlu utorak je bila igranka u Grapskoj, mom rodnom selu, otac sviro sve od kolo do motora, pa eto, bio je red da se i ja malo pojavim tu :P
Prvo što sam htio je nać ruševine svoje bivše kuće, mogao sam je nać za 15 minuta, ali eto hodo sam 2 sata, jer meni je Grapska isto ko New York....
Igranka je bila po prilično interesantna, ali eto, da sam odma taj dan nešto napisao, bilo bi više, ovako ne znam baš šta da više pišem :P
Sljedeći dan sam bio kod zubara i izbrusio gornje jedinice (razlog radi kojeg nisam izlazio iz kuće..), tako da danas treba da odem po navlake...
Ah da, našo sam stan u Tuzli, i uzeo prvi koji samvidio, bilo mi mrsko hodat, i ako nisam baš bio odma zadovoljan...ali eto..
Jutro je i drago mi je što sam koliko toliko ustabilio svoje spavanje, ovih dana sam znao ustat u 4 ujutro, i bit budan do podne, pa opet zaspat, pa ustat u 6-7 naveče, malo sam to poremetio...
Kad mi dođu kakve ideje pisat ću vjerovatno i dalje ovo, al trenutno me interesuju druge stvari...
03.08.2008.
A long way to nowhere
Sentenced-Her last 5 minutes...
Must have been a week
Since she drew through the curtains down
I don't know if it's night or day
And I don't care
Our hope seems so bleak
But she's pulling through somehow
While I'm trembling in dismay, in despair
I can see you're scared and tired of all this
I can see the torment, the damage it has done
Still we both know what the other alternative is
Not yet, the only one
The good moments are breezed
And there's nothing I can do
When it comes onto her again
And does it worse
She shivers like a leaf
That's the waves of pain heave through
The ruthless bringer of the end
Fierce, perverse
I can see you're scared and tired of all this
I can see the torment, the damage she has done
Still we both know what the other alternative is
Not yet, the only one
Don't go yet, don't yet go
Not yet, my only one
Don't go yet, I can't let go
Not yet, my only one
30.07.2008.
The essence of time...and my little green eyed memory...
Htjedoh da napišem nešto o prolaznosti, vremenu, al me inspiracija tako napustila, a i mislim da nema smisla, možda nekad kasnije, neke druge noći kad ne mogu spavat...
Ali u tom razmisljanju, sjetih se opet nje...
Sad je već niko i ne zna, ne znam je čak ni ja, ali znao sam, i sjećam se još trenutka kad sam je prvi put vidio...
Imao sam punih 7 godina (ko bi reko, ličio sam ko da imam 4), bio sam, kako da kažem, mrzovoljan...
Dolazio sam iz Hrvatske, u Gračanicu...u grad koji ne znam...među ljude koje ne znam...nije mi bilo dobro.
Dok sam hodao tim sokakom, i tim malim brdom koji ću kasnije veoma dobro upoznati, ugledah nešto, što do sad nikad nisam u životu vidio..ne.nije to bio snijeg...to sam vidio u autobusu i rekao "mama, šta je ono bijelooo", na šta se čitav autobus ismijao, al to nije to, ne.
Bila je to cura od nekih 10 godina, duge smeđe kose, i ne pretjerujem ako kažem da je blistala na jutarnjem suncu...
I ne, nije ovo priča o mojoj prvoj ljubavi, niti išta slično, ovo je jedno sjećanje, na jedno vrijeme, kadje sve bilo drugačije, a ja bio nikakav...dijete...i više od toga, naivno Bosansko derište, koje dolazi u nepoznatu zemlju, i ne želi da je upozna...
Družili smo se, nekad kasnije, ne sjećam se jel bila godina il mjesec, al družili smo se...
Bila je noć. držala je crnog mačića blistavih zelenih očiju u krilu..rekla je..znaš,ovi mačići...iste boje..su najbolji lovci, posebno ako imaju ovako čiste oči, dat ćeš mi ovog, može..?
Bila je divlja cura, ne divljak, naprotiv, divlja...
Tako se sjećam, ili sam ja bio samo previše miran..moguće...
Šta li sada radi, gdje li je, s kim li je, ko li je ?....pojma nemam...nisam je vidio ima najmanje 7 godina, a nismo pričali, ima i 8, možda 9, pojma nemam...puno mi je toga zbrkano u glavi, ne volim se sjećati prošlosti...
Ipak, lijepo je izvaditi pojedine misli iz glave, sjećati se nekih trenutaka prošlosti, kada nisam ništa znao, kada nisam ništa očekivao, ali nažalost, nisam ni živio...
Lijepo je se sjetiti smeđokose ljepotice, pune života, u noći, sa crnim mačićem u krilu, a ja gledam u nju ko mali glupi balavac, koji sam i bio....
I sjetih se, ne sjećam se boje njenih očiju........
22.07.2008.
Pitam se, da li je mjesec plakao, kad je ovo vidio...?
Kao i uvijek, u 3 sata ujutro sjedim u dnevnoj sobi i kool vježbam nešto na gitari. Sada sam uzeo pjesmu od Weezer-islands in the sun, lijepa lagana pjesmica za naučit. Karadžić je uhapšen, znam, al ne interesuje me, ne treba da me interesuje. Nikad me nije interesovala politika niti ono što se dešavalo u ratu, uvijek sam smatrao da se o tome ne treba toliko pričati, samo stvara nove poteškoće u jednoj i onako sjebanoj zemlji..
Palim tv da malo odmorim, da vidim šta ima, i šta će bit, naravno, svi programi samo pričaju o tom jednom događaju. Možda iz dosade, možda iz ljenosti, odlučio sam da malo ipak pogledam, bolje da nisam...
Šta sam imao vidjet, pa čudo jedno, ništa više. Vidio sam "čovjeka" koji za sebe kaže da je pjesnik, umjetnik.. Vidio sam ga kako prijeti jednoj čitavoj naciji, kako govori da ako se BiH odvoji, da ide u pakao, a narod u njemu ka mogućem uništenju. Zar je to stvarno rekao? Kako je mogao tako nešto reći, zar stvarno misli da je narod toliko glup da će pratiti taj plan? Čuj uništenje Muslimana, pa kako to treba da se izvede? Znam, uvijek sam bio tako naivan...
Pa kako, fino... Sve što moraš uradit, je da zaboraviš da imaš čovjeka ispred sebe, zamisliš samo da je stoka, i kolješ po želji, siluješ, sramotiš, ponižavaš.. Rješavaš svoje komplekse na seljacima, starim nenama, djeci...
Nikad nisam bio baš religiozan, trenutno najmanje, sada znam i zašto...
Kako da vjerujem u nešto, što je uspjelo ko ništa drugo da ljude podijeli i zavadi? Kako su ljudi samo glupi...?
Ne razumijem, kako neko može da uhvati drugog čovjeka, dijete, i rasječe mu grkljan kao da i ne postoji, kao da je stoka..
Ja ne bih mogao kokoš zaklat, oni kolju ljude, siluju žene i djecu.
Bacaju granate na mjesta puna ljudi, i mogu mislit klade se koliko li će ih umrijet odma, a koliko tek nakon nekoliko sati...
A on, tako uvjerljivo, tako bez straha, bez ikakve sumnje, priča kako je sve u redu,kako je sve legalno i pravedno...
I onda gledam onog čovjeka, kako svira neki instrument, i hvali ga kao heroja.. Pa kako može bit tako...ne znam..
Ne znam ni šta da pišem ni šta da mislim il kažem, ovo je neopisivo.
Ali sad će sve biti dobro, jel tako? On sad ima oko 63 godine, i čim se odredi da li je u jednom gradu silovano i ubijeno 1250 il 1260 žena, onda će dobiti svoju kaznu. Vidjet će se, možda 10 a možda 11 doživotnih kazni. Do tada će pit sok i kafu u Hagu, slaviti novu godinu u zatvoru.
Da se razumije, ja nisam nacionalista, niti planiram da budem, ali ovo se ne smije zaboraviti...
Ne želim da me iko pogrešno shvati, ja ne gledam ni juče ni danas drugačije na nekog ko se zove Mladen, ili slično, i dalje sam naivan...
Kad sutra ustanem ja ću i dalje vjerovati da je čovječiji život vrijedan, barem više od metka, pa da se bezbolno ubije metkom u čelo, a ne da se kolje ko stoka i ostavi da mati gleda kako joj jedini sin umire ko životinja...da bi se uštedio metak...
A zbog čega sve to, šta da su uspjeli?
Slavili bi ga kao onog ko je oslobodio svoju državu...
Na kraju krajeva isto je...
Amerikanci nisu plakali kada su sve to gledali preko satelita, i skupljali dokaze dal je žena silovana i zaklana, ili je samo bila bolesna pa umrla...
Nisu plakali, snimali su ih, tako da su njihova debela odvratna egoistična djeca imala nešto na tv da mogu vidjet i reći "this is not cool, I wanna watch cartoons"...
Opet budalasam,al ne smijem se, nema potrebe...
Oni su nas gledali, pratili kako se koljemo i ponašamo ko zaostali egoistični degeni..
Šta je mjesec mislio, kad je sve ovo vidio, i koliko je on žrtava izbrojao, koliko litara krvi...
Ako zna, neka kaže Hagu, pa da ga strpaju u zatvor na godinu, dok se ne ubije u svojoj ćeliji, sa osmjehom na licu....
21.07.2008.
Awake
Ne znam baš tačno što, al došla mi je potreba da napravim opet jedan "normalni" blog, pa makar da samo budem u kontaktu sa pojedinim osobama...
Za ovaj prvi post, ne znam baš šta da pišem, napisat ću samo jednu interesantnu anegdotu koju sam nekad čuo...
**********************************************
Da bi saznao način na koji se najbolje živi, jedan čovjek je otišo najpametnijem čovjeku na svijetu, koji živi na nekom brdu.
Ovaj je odma shvatio zašto je stranac došao, nije mu ništa ni rekao, samo mu dao kašičicu, i stavio kapljicu ulja u nju...
Stranac je začuđeno gledao u kapljicu, i pitao šta to ima sa životom.
Filozof mu nije ništa na to odgovorio, samo ga uputio u jednu palaču, i rekao mu da je obiđe čitavu, al da pazi na kapljicu u kašikici, i da se onda vrati.
Stranac je sve obavio, i radostan došo filozofu, pokazujući na kašikicu u kojoj je još bila ona ista kapljica.
Filozof ga je na to pitao šta je vidio u palači, međutim stranac nije skoro ništa vidio, previše je bio zauzet da pazi na svoju kapljicu, da nije mogao nabrojat ni jedno čudo koje je vidio u palači. Na to ga je filozof opet poslao u palaču, sad sa zadatkom da vidi i upamti sve što se nalazi u palači. I ovaj put je nosio kašikicu...
Opet se stranac vratio sav sretan, i ispričao sve ljepote koje je vidio u palači. Zastao je sa pričom tek kad je primjetio da kapljice ulja više nema, i začuđeno pogledao u filozofa koji se već radosno smijao.
Na to mu je filozof reko "ti si došao da saznaš kako treba da živiš, pa to je prosto, moraš vidjet sva čuda koja se nalaze u palači, ali ipak moraš pazit na onu jednu malu kapljicu ulja, koju nikad ne smiješ izgubiti.."
**********************************************
Nadam se da je pričica malo interesantna, ne znam odakle mi je, al ako neko zna nek mi kaže, čini mi se iz neke knjige, il sam možda gledo na nekom crtanom (što je dobro moguće xD)...
|
